Plivanje osoba sa vizuelnim poteškoćama

 

Voda pruža učinkovito okruženje za osobe sa vizuelnim poteškoćama. U bazenu, slijepo dijete može naučiti shemu vlastitog tijela i prostor koristeći konkretne markantne (referentne) tačke, kao što su nivo vode, zid do zida, površina i ljestve.


Rad u bazenu sa osobama sa vizuelnim poteškoćama zahtijeva veoma mali procenat prilagođavanja u pogledu opštih principa i strategije.


Veoma je bitno naglasiti da osobe sa vizuelnim poteškoćama se pri svakodnevnim životnim aktivnostima koriste preostalim osjetilima kako bi što bolje nadomjestili nedostatak vizuelnih informacija. Ovu činjenicu svakako treba uzeti kao olakšavajući faktor pri radu sa osobama sa vizuelnim poteškoćama u vodi, kako bi na već postojeće obrasce življenja mogli nadograditi nova iskustva u vodi, a još uz to povećati učinkovitost upotrebe senzorskih informacija.


Osobe koje imaju veoma mali procenat vida ili samo prepoznaju svjetlost i tamu treba ohrabrivati da efikasno koriste svoje vizuelne potencijale, mada nam oni mogu u prvom trenutku izgledati beznačajni. Uz stručni nadzor i programirano vježbanje preostalog vida od praktično slijepih osoba možemo dobiti izvanredne rezultate u vidu pronalaženja i prepoznavanja markantnih tačaka u i oko bazena, što odmah daje veliku samouvjerenost i sticanje realnog osjećaja samostalnosti ovih osoba. Neke od markantnih (referentnih) tačaka mogu biti refleksija vode u bazenu, prozori, sijalice ili neki drugi izvori svjetlosti, veoma očiti vizuelni kontrasti u vidu jarko obojenih predmeta, pomagala i slično.


Auditivni (slušni) stimulansi su za sve osobe sa vizuelnim poteškoćama (slijepi i slabovidni) od velikog značaja za nesmetano obavljanje svakodnevnih aktivnosti. Ovu percepciju trebamo maksimalno iskoristiti pri radu sa ovim osobama na bazenu. Pronalaženje i lociranje bazena je veoma lako uz pomoć auditivne percepcije jer veoma dobar auditivni stimulans je sistem filtriranja vode posebno kod prelivnih bazena gdje se voma jasno može odrediti rub bazena što osobama sa vizuelnim poteškoćama olakšava kretanje oko bazena kao i u samom bazenu kada glava nije u vodi. Za održavanje pravca u vodi kao i markiranje završetka bazena poželjno je koristiti neki izvor zvuka koji će biti konstantan i uočljiv dok je glava plivača iznad vode.


Taktilna (dodirna) percepcija je takođe veoma bitan faktor u nesmetanom funkcionisanju osoba sa vizuelnim poteškoćama. Ovu percepciju je veoma bitno primjenjivati kod prvog susreta osoba sa vizuelnim poteškoćama sa bazenom i vodom. Potrbno je omogućiti osobama sa vizuelnim poteškoćama da sve sa čime dođu u kontakt i taktilno percipiraju uz našu verbalizaciju.


Orijentacija i kretanje je veoma bitan faktor u životu osoba sa vizuelnim poteškoćama i zbog toga na ovu oblast moramo obratiti posebnu pažnju pri planiranju dovođenja osoba sa vizuelnim poteškoćama na bazen. Neophodno ih je upoznati sa kompletnom infrastrukturom bazena odnosno dionice ulaz – svlačionice – tuševi – toalet – bazen (dimenzije, dubina, temperatura vode, ljestve za ulazak...). U većini slučajeva ovo je sasvim dovoljno aktivnosti za prvi susret osobe sa vizuelnim poteškoćama sa bazenom. Pri narednim posjetama neophodno je taktilnom percepcijom identificirati rub bazena i u samom bazenu prepoznati sve predmete ili fizičke promjene koji se nalaze uz rub bazena. Izuetno važna stvar u radu sa osobama sa vizuelnim poteškoćama je da oni za razliku od videćih osoba spacijalnu (prostornu) sliku „grade“ dio po dio dok videći sagledaju sve u totalu pa onda raščlanjuju po segmentima.


Dosadašnje iskustvo govori da većina osoba sa vizuelnim poteškoćama može da nauči sve četiri tehnike plivanja, ali da je najprikladniji slobodni stil i to tako da jedna ruka uvijek bude ispred glave kako bi osobi sa vizuelnim poteškoćama davala osjećaj sigurnosti i zaštite. Ova metoda se može preslikati i kod leđnog stila, ali je veoma bitno dati dovoljno vremena osobi sa vizuelnim poteškoćama da prihvati vodu kao novo okruženja, a pri tome jedna od izuetno bitnih percepcija – auditivna je pri leđnom plivanju u velikoj mjeri otežana zbog položaja glave, a posebno ušiju. Prsno i delfin su tehnike koje osobe sa vizuelnim poteškoćama mogu savladati kao i osobe bez ovih poteškoća, ali zbog specifičnog položaja ruku odnosno naizmjeničnog pružanja i povlačenja ruku kroz vodu odeređeni dio vremena glava osobe sa vizuelnim poteškoćama bude bez zaštite pri kretanju kroz vodu što može dovesti do povreda glave i lica pri udarcu od zid ili rub bazena. Ove dvije tehnike mogu plivati izuzetno uvježbane i utrenirane osobe sa vizuelnim poteškoćama kako u plivanju tako i u orijentaciji i kretanju koja je od izuzetne važnosti za nesmetano funkcionisanje osoba sa vizuelnim poteškoćama.  

 

Azur Kuduzović
defektolog – instruktor
orijentacije i kretanja slijepih osoba